Stariji joseph isihast: biografija i biografija, povijesne činjenice

Stariji Josip Isihast, velečasni otac Josip, kako pokazuje vrijeme, jedan je od najistaknutijih ljudi u duhovnoj povijesti prošlog stoljeća. Njegova pisma, spisi i oproštajne riječi mogu se usporediti samo s poslanicama svetaca. Takva usporedba sugerira sama od sebe. Josip je uvijek vodio život asketa sličan životu velikih svetaca. Objavio je stariji Joseph Isihast cjelovita zbirka kreacija upućenih svijetu. Prvi od njegovih učenika u svojoj je knjizi govorio o životu starješine. Drugi je predstavio knjigu u kojoj je svom učitelju posvetio poglavlje, dajući mu naslov "Moj život sa starcem Josipom Isihastom"

Što je u knjigama tih dalekih godina

Josip, koji je među redovnicima već bio poznat i štovan kao šutljiv, cijeli je život težio samoći. Slava što mu je došla tijekom godina nije ga smetala, jer nije ni razmišljao o takvoj veličini, uopće mu nije trebalo. Zahvaljujući lutanju i pustinjaštvu, starac je stjecao i neprestano proširivao znanje koje je kasnije dijelio s redovnicima. Josip se cijelo vrijeme sjećao voditi bilješke koje su kasnije objavljene. Te su knjige pronašle svoje obožavatelje u svijetu i u samostanima.

Ikona velečasni Josip

Sve što je bilo povezano s potragom i tako teško stečenim iskustvom izloženo je u knjigama oca Josipa. Ovdje on ne poziva, već usmjerava sve one koji pate da postignu znanje koje je uz Božju pomoć uloženo u ove riječi. Slijedeći upute redovnika Josipa, mnogi su njegovi učenici postigli razinu prosvjetljenja koja im pomaže da i danas laicima donose pravedne misli, podučavaju i upućuju ljude na pravi put. Oni i dalje nose ta učenja i stečena znanja ljudima, pomažući im riječju, djelom i vodeći ih na pravi put.

Josipove mlađe godine

Frangiscos Cottis rođen je 1899. godine u obitelji običnih radnika. Njegova domovina je selo Lefka na otoku Paros, koji je jedan od kikladskih otoka u Grčkoj. Za nekoliko godina, naviknut od roditelja na pravedan život i pobožnost, mladić će se svijetu pojaviti kao redovnik Josip Isihast (Šutljivac) ili atonski starješina Josip Isihast. Nazvan je šutljivcem zbog iznimne ljubavi prema maloslovlju koju je slijedio cijeli život.

Otac Georgios i majka Marija odgajali su svoje šestero djece prema Božjem zakonu, usađujući vrlinu, pravednost i poslušnost od malih nogu. Kad je otac umro, Marija je sama povukla težak teret, koji je sastavni dio majke velike obitelji. Frangiscos je napustio školu i počeo pomagati majci u svemu, ali odbijanje studija ni na koji način nije utjecalo na dječakovo obrazovanje.

Jednom je Mariji dana Objava da će njezin sin, Frangiscos, imati veliku slavu i da je njegovo ime već upisano u tajanstveni popis od strane nebeskog glasnika, a Nebeski kralj izrazio je svoju volju. Marija je s poštovanjem slušala riječi. Za nekoliko godina, slijedeći zapovijed srca, doći će do odluke da postane redovnica u novom samostanu, gdje će joj sin postati mentor.

Budući veliki starac Joseph Isihast, sada 15-godišnji mladić Frangiscos Cottis, otišao je u Pirej u potrazi za zaradom, a nakon nekog vremena pozvan je u vojsku. Nakon službe odlučio se uputiti u Atenu, gdje se zaposlio kako bi mogao pomoći majci i braći.

Atos-Sveta Gora

Samostani Atosa, život pravednika, monaški put počeli su privlačiti Frangiskosa oko 23 godine. Roditeljsko obrazovanje se osjećalo, a mladić je počeo pokazivati sve više interesa za duhovni život, sve se više obraćao duhovnoj literaturi.

Uzimajući ono što je pročitano k srcu, vidjevši u tome svoj put i svrhu, mladić je počeo oponašati monaški način života, pokušavajući se što češće obraćati Bogu i neprestano slijediti Božje zakone. Ali trebao mu je učitelj koji bi ga mogao voditi pravim putem, čiji je početak mladić vidio pred sobom.

Josip Molčalnik

Imao je sreće, a to će kasnije postati prekretnica, sudbonosna slučajnost koja će ga dovesti do svjetske slave o kojoj nikada nije ni razmišljao. 1921. Frangiscos je upoznao starca koji mu je postao učitelj na početnom putu. Starac je davao savjete koji su mladiću bili toliko potrebni, a zahvaljujući njima mladić se etablirao u svom izboru, krenuo je monaškim putem na poziv srca.

Nakon nekog vremena, shvativši svu ispraznost smrtnog svijeta, Kottiis dijeli svu svoju ušteđevinu potrebitima, sve prepušta siromašnima i, kao i svi njegovi učitelji, od kojih je iz knjiga učio mudrost i izravno tražio savjet, odlazi na Atos. Pripremajući se za najveće promjene u svom životu, mladić je savršeno razumio što ga čeka. I ne samo to, svjesno je težio tim promjenama.

Život na Atosu

Josip Isihast sjeća se svojih ranih dana na Svetoj Gori kao vremena punog razočaranja. Mladić gorljivog srca i snažne vjere očekivao je susret s takvim asketima za koje zna iz života svetaca. Ali, nažalost, stvarnost je bila puno tužnija. S vremenom je izgubljeno pravo značenje bogomolskih zajednica, a sadašnji redovnici mladiću su se činili manje moralnim nego što ih je zamišljao u knjigama.

"Bio sam u stanju žalosnog plača", - tako će kasnije stariji Joseph Isihast napisati u svojoj knjizi.

Josip Atonski

Ipak, Frangiskos ulazi u bratstvo starijeg Daniela iz Katunaka i neko vrijeme slijedi propisana pravila poslušnosti. No, sve više osjećajući potrebu za samoćom, ne pronalazeći dovoljno hrane i znanja za svoj um, novopečeni redovnik napušta bratstvo i kreće u potragu za prikladnijim duhovnim vodičem za sebe.

Pretraživanje

Mladić je dugo pokušavao pronaći nekoga tko mu može prenijeti svoje iskustvo, tko će pokazati put do istine i tko će biti blizak duhom. Nakon mnogih pokušaja, mladić je odlučio da je Božja volja za sve i odlučio je postati pustinjak. Odabrao je lokalne špilje za stanovanje, gdje je proveo duge noćne sate u samoći, a danju je išao prodavati svoje metle, od kojih je zarađivao za kruh.

Lutajući zemljama Atosa, učeći prevladavati svakodnevne poteškoće i sve više pronalazeći Boga u duši, Frangiskos napokon susreće istomišljenika u osobi redovnika Arsenija, s kojim se kasnije uspostavlja snažno prijateljstvo. Prijatelji moraju proći težak put i postići prosvjetljenje, ali dok lutaju Svetom Gorom u potrazi za duhovnim vodičem.

Prošlo je neko vrijeme, a prijatelji na rastanku Daniela Katunakijskog, koji je podsjetio da je monaško djelo prije svega odsijecanje volje, a također je još jednom prenio ulogu poslušnosti mladićima, došli su do starješine Efraima Katunakijskog. Starješina je bio mudar Albanac i mogao je puno naučiti svoje novake. Mladić svom prvom duhovnom mentoru duguje osnove samostanskog života, njegova pravila i asketski pogled na svijet.

Monaški podvig

U to je vrijeme Frangiscos imao 26 godina. U ovoj je dobi pronašao svoje utočište koje je toliko dugo tražio. 1925. godine, nakon svih svjetovnih kušnji, Frangiscos je tonzuriran u veliku shemu i imenovan novim imenom-Josip. Tako dječak, odgojen u pravednoj obitelji, stupa na put koji će ga voditi dobrim putem i dati snagu da vodi ljude.

Starješina Efraim u međuvremenu je postupno nestajao, a posljednje dane proveo je u pustinjaku Bazilija Velikog, gdje je i umro. Josipu je kao primatelju dodijeljeno vodstvo i upravljanje aktivnostima zajednice. Prijatelji i braća u Kristu, Josip i Arsenije, nisu prestali lutati Svetom Gorom, ali zimi su vrijeme provodili u Kalivi. Ubuduće će je smatrati mjestom stalnog boravka.

Iskušenja

U ovoj fazi život starijeg Josipa Isihasta počeo je biti podložan iskušenjima palih duhova. Osam godina trajala je borba starca s mračnim silama. Nakon toga, stariji Josip Isihast spomenut će ovo razdoblje svog života u cjelovitoj zbirci kreacija. Reći će vam kako je jednom, kao vođa zajednice, u viziji vidio sustav redovnika. Kristovi vojnici pripremali su se za odbijanje invazije demonskih hordi.

Isihast i asketi

Ustajući na prijedlog vođe redovnika u formaciji, u svojim prvim redovima, Josip je uspješno odbio neprijateljske napade. Josip je uz Božju pomoć zaobišao sve đavolove spletke, sve njegove trikove i mreže, bježeći od iskušenja i zasjeda demona. Osam dugih godina trebalo je Josipu da slomi otpor mračnih sila i, izbjegavajući iskušenja, krene pravim putem.

Uspješna borba protiv iskušenja svjetovnih život vodio Josipa na susret s novim mentorom koji je mogao dati ono što mu je bilo toliko potrebno. Tihi Daniel, tako se zvao učitelj, ponizan i mudar, radio je u blizini Velike Lavre, u ćeliji Svetog Petra atonskog. Daniel se držao askeze i vodio izuzetno strog način života. Oponašajući novog učitelja, Josip je prešao na kruh i vodu, ponekad si je dopustio malo povrća, jeo jednom dnevno i borio se protiv lijenosti koja ga je iskušavala. Josip je usvojio mnoge pozitivne osobine Daniela.

Put do sudbine

Odrastajući, Josip je postajao sve poznatiji među samostanskim bratstvima i na kraju se oko njega formiralo novo bratstvo u koje su redovnici koji su čuli za Josipa i složili se s njegovim izrekama nastojali ući. U Bratstvo se pridružio i Atanazije, Josipov krvni brat.

Stariji Josip Isihast prenio je svoj izraz monaškog iskustva svima kojima je to potrebno. Mnogi su mu išli iz dalekih mjesta pomoć i savjeti. Svoje iskustvo i znanje dijelio je s lovom, ali njegov život kao pustinjaka sve je više prestajao biti tako osamljen. Sve češće dolaze misli o pronalaženju novog mjesto za samoće kako bi nastavio stjecati znanje za kojim su stariji Joseph Isihast i njegovo bratstvo sve više žudjeli.

Velečasni Josip Isihast

Neki događaji zahtijevali su od Josipa česte izostanke s Atosa. Njegova rođena majka bila je spremna primiti tonzuru, o čemu je obavijestila svog sina. 1929-30. tijekom tih događaja na području drame osnovano je žensko prebivalište. Časne sestre iz ovog samostana pronašle su mudrog učitelja i mentora u osobi Josipa. Redovita pisma starješine Josipa Isihasta nakon povratka na Atos pridonijela su daljnjem obrazovanju i poučavanju redovnica.

Prošlo je još osam godina lutanja, sve dok stariji Josip i redovnik Arsenije nisu pronašli napuštenu kalivu u špiljama ispod planinske litice. Ovdje, u malom pustinjaku Svete Ane, zaustavili su se za još jedan asketski podvig. Mnoge samostanske podvige starješine kasnije će njegovi učenici opisati u svojim knjigama. Jedna od tih knjiga "Moj stariji Josip Isihast i pećinski čovjek" čitat će se u samostanima uz obrok.

Pustinjaštvo

Prije svega, braća su sebi sagradila malu kolibu. Skupili su dosta materijala pri ruci, a skromno prebivalište izašlo je iz drveta, grana i gline, u kojem su bile tri sobe. Braća su dva od njih uzela pod ćelije, jednu su ostavila za jeromonaha, koji je s vremena na vrijeme posjećivao njihovo mjesto samoće. Ivana Krstitelja, Josip i Arsenije obnovili su je vlastitim snagama.

Sljedećih 30 godina Kaliva u planinskim špiljama postala je utočište istomišljenika od svjetovne vreve. Zajedno, unatoč činjenici da je prostor za stambene prostore bio jako oskudan, a položaj stana bio je vrlo neuspješno odabran, Josip i Arsenije dane su provodili u molitvama i radu. Unatoč gladi, neorganiziranosti i malom prostoru prostorija, braća su se osjećala ugodno. Ovdje su stvoreni svi uvjeti za vođenje osamljenog života, bez ekscesa i iskušenja.

Ubrzo su drugi asketi počeli dolaziti u kalivu. To su uglavnom bili mladi redovnici koji su nastojali krenuti putem monaštva i tražili su mentora u osobi starijeg Josipa Isihasta. Još jednom Josip i njegov brat u Kristu mijenjaju prebivalište. Ovaj put se samo približavaju obali. Ovdje, u Kalivi svetih ne-srebrnjaka, da u Novom pustinjaku, oni i dalje vode osamljeni način života.

Otac Josip osjetio je kako se bolest približava kad je imao 59 godina. Teška bolest nije uplašila i slomila starca, ali snaga ga je napuštala svaki dan. Počelo je ozbiljnim vrenjem na vratu, što je izazvalo trah zdravlje Josipa. Neko je vrijeme stariji odbijao medicinske skrbi izvan Kalive, ne želeći se povući s puta monaških podviga, ali ipak, slušajući nagovore svojih duhovnih učenika, na kraju je pristao.

Ostavština

Budući da je bio vrlo duhovan čovjek, stariji Josip Isihast iz Atosa, čiji će život i učenja biti primjer mnogim pravednim ljudima, pripremio se za skoru smrt koju je već osjećao. Žalio je da ga ljudi kojima je pokušavao pomoći ne mogu slušati, rugati se i smijati se. Ali ipak, starac je pronašao one koji su jedno s njim u djelima i mislima. Na dan Uznesenja Majke Božje pričestio je Kristova Sveta otajstva. Stariji Joseph Isihast povukao se u drugi svijet 15. kolovoza 1959. u dobi od 60 godina.

Josipova knjiga

Osim topline i pravednih govora, stariji Josip Isihast ostavio je pisma redovnicima i laicima. Ovdje stariji upućuje upute i pravedne govore svima koji se žele približiti Bogu. Jedna od najboljih oproštajnih riječi starješine Josipa Isihasta bila je cjelovita zbirka kreacija, koja se smatra knjigom života koja otvara put znanju. Upravo ovu knjigu odabiru kao vodič na putu do samostanskog života oni koji su u sebi osjetili poziv da pobjegnu od svjetovne vreve.

U svojim knjigama stariji Josip Isihast propovijeda mentalnu i tjelesnu molitvu koja se mora živjeti, proći kroz sebe. Rekao je da je molitva pametna radnja i da će se za svakoga odvijati drugačije. Božanska Liturgija jedna je od omiljenih zabava starješine, jer upravo ona može postati važan uvjet za redovnika za duhovni rast.

U svom bratstvu otac Josip neprestano se obraćao liturgiji. Izvodeći ga svakodnevno, pričešćujući se, redovnici su osjetili božansku svjetlost kojoj su težili. Neki su, međutim, gunđali da prečesto zajedništvo postaje previše bolno. Na što je Josip podsjetio osuđujuće da su mnogi sveci slijedili ovaj put, da su upravo u tom djelu dana mnoga Otkrivenja.

bratstvo Josipa Isihasta

2008. godine jedan od učenika redovnika Josipa, starješina Efraim Filotejski, objavio je knjigu - "Moj stariji Josip Isihast i pećinski čovjek", gdje je iznio svoja sjećanja na svoj život, a posebno na život pod Josipovim mentorstvom. U ruskom prijevodu knjiga ima naslov: "Moj život sa starcem Josipom". Ova se knjiga čak čitala tijekom obroka u samostanima, toliko je puna mudrosti.

Redovnik Josip Vatopedski, starješina Josip Isihast kojem je postao duhovni otac i mentor, 1982. godine također je objavio knjigu. Svoju kreaciju posvetio je životu i asketskom učenju svog učitelja. Knjiga je naslovljena "stariji Josip Isihast. Život i učenje". Napisana je na zahtjev velikog broja ljudi koji štuju starijeg Josipa. Zatim je toj knjizi dodano još jedno poglavlje. Bila je to Doktrina o praksi života u tišini - "Deseteroglasna pokretna truba", koju je svojedobno napisao stariji Josip Isihast.

Članci o toj temi