Jalta-potsdamski sustav: glavne značajke i faze razvoja

Jalta-Potsdamski sustav međunarodnih odnosa-poslijeratni svjetski poredak, koji je nastao na temelju rezultata dviju velikih konferencija. Zapravo su raspravljali o rezultatima svjetskog protivljenja fašizmu. Očekivalo se da će se sustav odnosa temeljiti na suradnji zemalja koje su pobijedile Njemačku. Važna uloga dodijeljena je Ujedinjenim narodima, koji su trebali razviti odgovarajuće mehanizme interakcije među zemljama. U ovom ćemo članku govoriti o glavnim značajkama i fazama ovog sustava, njegovom kasnijem kolapsu povezanom s raspadom SSSR-a.

Uloga UN-a

UN je imao važno mjesto u Jalta-Potsdamskom sustavu. Već u lipnju 1945. potpisana je povelja ove organizacije u kojoj je proglašeno da će ciljevi biti očuvanje mira na planeti, kao i pomoć svim zemljama i narodima da se slobodno razvijaju, samoodređuju. Poticala se kulturna i ekonomska suradnja, puno se govorilo o individualnoj slobodi i ljudskim pravima.

UN je trebao postati u Međunarodnom sustavu Jalta-Potsdam kao svjetsko središte za koordinaciju napora kako bi se u budućnosti isključili sukobi i ratovi između država. To je bila glavna značajka uspostavljenog svjetskog poretka.

Prvi problemi

Nerješivi problemi pojavili su se gotovo odmah. Un se suočio s nemogućnošću jamčenja interesa dviju vodećih članica-Sovjetskog Saveza i Sjedinjenih Država. Između njih su se neprestano pojavljivale kontradikcije, o gotovo svakom pitanju.

Kao rezultat toga, glavna funkcija UN-a u okviru Međunarodnog sustava Jalta-Potsdam postala je prevencija stvarnog oružanog sukoba između tih zemalja. Vrijedno je napomenuti da se nosila s tim zadatkom. Napokon, stabilnost među njima bila je ključ mira tijekom velikog dijela druge polovice stoljeća.

Početkom 50-ih, kada je formiranje Jalta-Potsdamskog sustava međunarodnih odnosa tek počelo, bipolarna konfrontacija još nije bila toliko aktivna. To se uopće nije osjećalo na Bliskom Istoku i u Latinskoj Americi, gdje su SAD i SSSR djelovali paralelno, ne utječući jedni na druge interese.

S tim u vezi, ključni je bio Korejski rat, koji je stvorio preduvjete za pojavu sovjetsko-američkog sukoba bilo gdje u svijetu.

Utrka u naoružanju

Sljedeća faza u razvoju Jalta-Potsdamskog sustava svijeta formalizirana je sredinom 50-ih. SSSR gotovo u potpunosti eliminira zaostatak za SAD-om u obrambenoj industriji.

Na situaciju u svijetu utječe promjena odnosa snaga između kolonijalnih sila. Prije svega, Francuska, Velika Britanija i Nizozemska. U međunarodnim odnosima usklađuju se europska i neeuropska pitanja.

Do 1962. napetost na političkoj sceni doseže vrhunac. Svijet je na rubu nuklearnog rata koji ga može uništiti. Vrhunac nestabilnosti bila je Karipska kriza. Vjeruje se da se SSSR i SAD nisu usudili započeti treći svjetski rat, zamišljajući koliko bi katastrofalna bila uporaba takvog moćnog oružja.

Ublažavanje napetosti

Krajem 60-ih i 70-ih uspostavljen je postojeći status u svjetskoj politici. Unatoč postojećim ideološkim nesuglasicama, postojala je tendencija popuštanja.

Bipolarnost Jalta-Potsdamskog sustava jamčila je određenu ravnotežu u svijetu. U njemu su sada postojala dva jamca koji su kontrolirali jednog drugog. Obje su zemlje, uz sve svoje kontradikcije, bile zainteresirane za očuvanje postojećih pravila igre. To je postalo glavno karakteristične značajke Jaltsko-Potsdamski sustav međunarodnih odnosa.

Važna značajka bilo je prešutno prepoznavanje sfera utjecaja od strane velesila. Značajno je da se sad nisu miješale u situaciju u Istočnoj Europi kada su sovjetski tenkovi ušli u Bukurešt i Prag tijekom akutnih političkih kriza u tim zemljama.

Štoviše, u zemljama "trećeg svijeta" došlo je do sukoba. Želja Sovjetskog Saveza da utječe na politiku nekih azijskih i afričkih zemalja dovela je do niza međunarodnih sukoba.

Nuklearni faktor

Još jedna karakteristična značajka Jalta-Potsdamskog sustava bio je nuklearni faktor. Amerikanci su prvi dobili atomsku bombu, uspjevši je upotrijebiti protiv Japana 1945. godine. U SSSR-u se pojavio 1949. godine. Nešto kasnije oružje su preuzele Velika Britanija, Francuska i Kina.

Atomske bombe igrale su veliku ulogu u interakciji dviju velesila kad je američki monopol na njihovo posjedovanje završio. To je pokrenulo utrku u naoružanju u punoj mjeri, postajući važan element svjetskog poretka u Jalta-Potsdamskom sustavu.

1957. SSSR je pokrenuo proizvodnju balističkih raketa nakon lansiranja prvog umjetnog satelita Zemlje. Sada je oružje sa sovjetskog teritorija moglo dobro doći do američkih gradova, što je usadilo strah i nesigurnost u stanovnike SAD-a.

Ukratko govoreći o Jalta-Potsdamskom sustavu međunarodnih odnosa, vrijedi napomenuti da je nuklearna bomba u njemu postala sredstvo odvraćanja. Kao rezultat toga, niti jedna velesila nije krenula u sukob u punoj mjeri, bojeći se odmazde.

Atomsko oružje postalo je novi argument u međunarodnim odnosima. Od tada je zemlja koja ga je počela posjedovati prisilila sve susjede da poštuju sebe. Jedan od rezultata presavijanja Jalta-Potsdamskog sustava bio je stabilizirajući učinak nuklearnih potencijala na cijeli svjetski poredak. To je pridonijelo sprječavanju eskalacije sukoba koji bi mogao dovesti do rata.

Nuklearna sposobnost imala je otrežnjujući učinak na političare, prisiljavajući ih da odmjere svoje izjave i postupke s postojećom prijetnjom globalne katastrofe.

Ukratko karakterizirajući Jalta-Potsdamski sustav, vrijedi napomenuti da je ta stabilnost bila krhka i nestabilna. Ravnoteža je postignuta isključivo zbog straha, štoviše, lokalni sukobi u trećim zemljama neprestano su se nastavili. To je bila glavna opasnost postojećeg svjetskog poretka. Štoviše, pokazalo se da je ovaj sustav odnosa stabilniji od Versailles-DC-a koji mu je prethodio, jer nije doveo do svjetskog rata.

Pad sustava

Raspad sustava međunarodnih odnosa Jalta-Potsdam zapravo se dogodio 8. prosinca 1991. Tada su čelnici triju sovjetskih republika (Rusija ,Bjelorusija i Ukrajina) u Beloveškoj pushchi potpisali ugovor o pojavi ZND-a, objavivši da SSSR od sada prestaje postojati.

Među već bivšim sovjetskim stanovništvom to je izazvalo negativnu reakciju. Već tri dana kasnije, postojeći Odbor za Ustavni nadzor u Sovjetskom Savezu osudio je Beloveški sporazum, ali to nije imalo posljedica.

Sutradan je dokument ratificiralo Vrhovno vijeće. Ruski zastupnici opozvani su iz oružanih snaga, nakon čega je izgubio kvorum. Kazahstan je svoju neovisnost proglasio posljednjom 16. Prosinca.

ZND, koji se u početku smatrao nasljednikom SSSR-a, stvoren je kao međudržavna organizacija, a ne kao konfederacija. Još uvijek ima slabu integraciju, nema stvarne moći. Unatoč tome, baltičke republike i Gruzija, koje su se kasnije pridružile, ipak su odbile postati članice ZND-a.

Raspad Jalta-Potsdamskog sustava zapravo se već dogodio, iako je Rusija najavila da će na mjestu Sovjetskog Saveza nastaviti članstvo u svim međunarodne organizacije. Ruska Federacija priznala je i sve sovjetske dugove. Imovina je postala njezino imanje. Ekonomisti procjenjuju da je krajem 1991. godine na depozitima Vnesheconombank ležalo oko 700 milijuna dolara. Obveze su procijenjene na više od 93 milijarde, a imovina na oko 110 milijardi.

Posljednji čin raspada Jalta-Potsdamskog sustava odnosa bila je gorbačovljeva najava prestanka obavljanje dužnosti predsjednik SSSR-a. Takvu je izjavu dao 25. prosinca. Nakon toga dobrovoljno je dao ostavku na ovlasti vrhovnog zapovjednika, prenoseći tzv "nuklearni kofer" Jeljcinu.

Uoči Nove godine, deklaraciju o prestanku postojanja SSSR-a službeno je usvojio Gornji dom Vrhovnog Sovjeta, koji je još uvijek uspio održati kvorum. U to su vrijeme u njemu nastavili zasjedati predstavnici Kirgistana, Kazahstana, Tadžikistana, Uzbekistana i Turkmenistana. Također, ovo posljednje legitimno tijelo sovjetske vlasti usvojilo je niz važnih dokumenata, uglavnom povezanih s ostavkom dužnosnika najvišeg ranga, na primjer, čelnika državne banke. Ovaj se dan službeno smatra datumom završetka postojanja SSSR - a, danom kada je okončan raspad Jalta-Potsdamskog sustava.

Istodobno, neke sovjetske organizacije i institucije nastavile su svoje aktivnosti još nekoliko mjeseci.

Uzroci

Govoreći o razlozima onoga što se dogodilo, povjesničari iznose različite verzije. Raspad postojeće politike u svijetu pridonio je ne samo raspadu Sovjetskog Saveza, već i organizaciji Varšavskog pakta, kao i značajnim promjenama koje su se dogodile u zemljama socijalističkog bloka smještenim u Istočnoj i Srednjoj Europi. Umjesto SSSR-a formirano je desetak neovisnih država, od kojih je svaka tražila svoje mjesto u svijetu.

Dramatične promjene dogodile su se i u drugim dijelovima svijeta. Još jedan simbol prestanka postojanja politike u odnosima između sila bilo je ujedinjenje Njemačke, de facto kraj Hladnog rata između Amerike i Sovjetskog Saveza.

Većina istraživača slaže se da je ključni čimbenik kardinalne promjene u međunarodnim odnosima bio raspad SSSR-a, budući da je njegovo postojanje odredilo dominantne bipolarne odnose u svijetu. Temeljili su se na formiranju dva bloka organizirana na sučeljavanju glavnih vojno-političkih protivnika, dviju velesila. Njihova prednost nad ostalim zemljama bila je neosporna. Određen je prvenstveno prisutnošću nuklearno oružje, koji je jamčio međusobno uništenje ako bi sukob eskalirao u aktivnu fazu.

Kad je jedna od velesila službeno prestala postojati, došlo je do neizbježnog sloma u međunarodnim odnosima. Svjetski poredak uspostavljen nakon rata protiv fašizma, koji je dominirao svijetom nekoliko desetljeća, zauvijek se promijenio.

Što je dovelo do raspada SSSR-a?

Ovo pitanje u okviru teme koja se razmatra također je od velike važnosti. Postoji nekoliko glavnih stajališta.

Među zapadnim politolozima uspostavljen je stav da je raspad SSSR-a bio predodređen njegovim gubitkom u Hladnom ratu. Takva su mišljenja izuzetno popularna u zapadnoeuropskim državama, kao i u SAD-u. Brzo su se uspostavili, zamijenivši zaprepaštenje zbog tako brzog sloma komunističkog režima.

Ovdje očito izgleda želja suprotstavljene strane da iskoristi plodove pobjede. To je važno za same Amerikance i ostale sudionike NATO bloka.

Vrijedno je napomenuti da u političkom smislu takav trend predstavlja određenu opasnost. Sa znanstvenog stajališta, to je neodrživo, jer sve probleme svodi isključivo na vanjske čimbenike.

Konferencija u Pekingu

S tim u vezi, konferencija koja se održala u Pekingu 2000. godine od velikog je interesa. Bila je posvećena uzrocima pada SSSR-a i utjecaju koji je imao na Europu. Organizator joj je bila Kineska akademija društvenih znanosti.

Činjenica da se takav znanstveni forum održao u ovoj zemlji nije slučajna. Kineske vlasti počele su provoditi promjene slične sovjetskim krajem 80 - ih, već 1979., ostvarivanje značajnih ekonomskih rezultata. Istodobno, bili su zabrinuti i uznemireni socioekonomskom katastrofom koja je šokirala SSSR.

Tada su počeli izravno proučavati ovo pitanje kako ne bi ponovili pogreške iz prošlosti. Prema kineskim istraživačima, raspad Sovjetskog Saveza može se smatrati tragedijom za cijeli svijet, koji je civilizaciju vratio u njezin razvoj.

Dali su takvu procjenu na temelju rezultata do kojih su rezultirale promjene koje su uslijedile. Slijedeći njihove nalaze, To je bilo najveći geopolitička promjena stoljeća.

Popraviti smrt

Postoji još jedno mišljenje prema kojem se SSSR nije raspao u prosincu 1991., već mnogo ranije. Čelnici triju republika koji su se okupili u Belovežkoj pushchi figurativno su djelovali kao patolozi kako bi zabilježili smrt pacijenta.

Prema ruskom političaru i pravniku, jednom od autora prvog Ustava moderne Rusije Sergeju Shahaiju, razlozi raspada Sovjetskog Saveza bili su tri čimbenika.

Prvi se sastojao od jednog od članaka važećeg Ustava. Dao je republikama pravo da se otcijepe od SSSR-a.

Drugi je bio tzv "informacijski virus", počeo se aktivno manifestirati od kraja 80-ih. S ekonomskom krizom koja je izbila u to vrijeme, osjećaji su se pojavili u mnogim sovjetskim republikama kada su nacionalne vlade počele pozivati da prestanu raditi za Moskvu. Na Uralu su se pojavili zahtjevi da se prestane pomagati susjednim republikama. U isto vrijeme, Moskva je krivila periferiju zbog gubitka svih svojih prihoda.

Drugi razlog bila je autonomija. Perestrojka početkom 90-ih konačno je nestala. Političko središte bilo je jako oslabljeno, suparništvo Gorbačova i Jeljcina za političko vodstvo preraslo je u aktivnu fazu, vlast je počela prelaziti na "niže razine". Sve je to završilo gubitkom 20 milijuna stanovnika Sovjetskog Saveza. Monolit CPSU-a puknuo je, posljednja slama bio je puč koji se dogodio 1991. godine. Kao rezultat toga, 13 od 15 Republika zatražilo je suverenitet.

Jalta-Potsdamski poredak temeljio se na reguliranom sukobu između Amerike i Sovjetskog Saveza. Postojeći postojeći status u političko-diplomatskim i vojno-političkim područjima počeo se brzo urušavati. Obje su sile prešle na reviziju, međutim, iz suprotnih razloga. Tada se na dnevnom redu pojavilo pitanje potrebe za usklađivanjem i reformom Jalta-Potsdamskog poretka. Njegovi su se članovi do tada već razlikovali po svom utjecaju i moći.

Nakon što je postala država nasljednica SSSR-a, Ruska Federacija nije bila u stanju obavljati funkcije svojstvene bipolarnosti, jer nije imala potrebne sposobnosti.

U odnosima između država pojavile su se tendencije približavanja kapitalističkih i jučerašnjih socijalističkih država. Pritom je Međunarodni sustav počeo pokazivati osobine "globalno društvo".